Izdavač:
Autor:
Dr. Đuro Despot
Korice i tekst uredio:
Massimo Despot
CIP – Katalogizacija u publikaciji
SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA
RIJEKA
UDK 294.38
615.851.8
DESPOT. Đuro
Dzogchen : put do prirodnog stanja
svijesti / Đuro Despot. - Rijeka :
Eliksir, 2006.
ISBN 953-96719-5-7
110630069
DZOGCHEN
Put do prirodnog stanja svijesti
Rijeka 2006.
I. UVOD
Moja duhovna istraživanja počela su kad sam imao 13 godina. Dobio sam tešku astmu i proživljavao patnju iz dana u dan. Liječnici su mi rekli da ću je nositi cijeli život, i naravno, time se nisam mogao pomiriti.
Patnja me natjerala tražiti alternativne načine liječenja. U to je vrijeme bilo jako malo literature o duhovnim vježbama, tako da sam morao biti samouk.
U mladosti su me jako zanimali hipnoza i parapsihološki utjecaji na događaje i ljude.
Već u srednjoj školi prakticirao sam bioenergetske tretmane na prijateljima.
Studij medicine upisao sam da bih što više naučio o svojoj bolesti i da bih si pomogao.
Nakon završenog fakulteta počeo sam medicinsku praksu i istovremeno radio privatne bioenergetske tretmane. U okviru svog bioenergetskog istraživanja 1988. godine prvi sam puta slušao predavanje Johna Reynoldsa u Budvi o šamanističkom iscjeljivanju. Na tom predavanju sam čuo ponešto o Dzogche-
nu. Kupio sam skriptu koju je tada donio.
Osjećao sam bliskost s tim učenjima i počeo sam samostalnu praksu Dzogchena i mukotrpno istraživanje.
Godine 1994. moje se zdravstveno stanje jako pogoršalo, te sam se nakon hipnotiziranja sina i njegove vizije da ću otići na Tibet, zaista i odlučio na odlazak. Na Tibetu i u Indiji dolazi do poboljšanja mog zdravstvenog stanja. Moja znanja i shvaćanja Dzogchena su se produbljivala kroz kontakte sa praktičarima Dzogchena na Tibetu.
Nakon povratka s Tibeta i Indije sam ozdravio i većinu vremena posvetio meditacijama i praksi Dzogchena. Putovanje po Tibetu i Indiji je bilo važno za moj napredak, ali većinu znanja sam stekao kroz praksu nakon povratka.
Proučavao sam dosta knjiga o Dzogchenu koje sam nabavio u Indiji i Tibetu. Većina istinskog znanja koje se rađalo u meni bilo je potaknuto astralnim vođenjem iz dana u dan.
Na Dzogchen je kao duhovni pravac na Tibetu najviše utjecao Padmasambhava u 8. stoljeću i Garab Dorje u 14. stoljeću. Kroz kontakte sa drugim ljudima koji su prakticirali to znanje, a i kroz tekstove tih autora uvidio sam svu veličinu njihovog rada i čistoću njihovih učenja. Pročitao sam mnogo knjiga i od drugih autora 20. stoljeća, ali iz njih nisam mnogo naučio. Praktična iskustva koja su suvremeni učitelji Dzogchena iznosili u svojim knjigama bila su rijetka i nisu objašnjavala dubinu doživljaja koje sam osobno otkrio.
Promjene svijesti koje sam doživljavao bile su mnogo bliže učenju ovih dvojice svetaca.
Vrlo brzo sam shvatio da počinjem sa svojim novim pravcem Dzogchena koji se zasniva na znanstvenom iskustvu i promatranju duhovnosti. Možda nemam iza sebe tradiciju velikih škola koje postoje na Tibetu, ali se nadam da će snaga doživljaja istine, koju su mi energije univerzuma omogućile da spoznam, zadovoljiti svakog istinskog praktičara Dzogchena.
Počinjem svoj novi put Dzogchena i nemam namjeru kazati da je on bolji od drugih pravaca. To je jednostavno pokušaj drugačijeg izvođenja prakse, kroz postepene korake u razvoju ljudske svijesti, od početka duhovnog rada do zadnjeg stadija, stalnog postojanja u prirodnom stanju svijesti. Namjera mi je kroz postepeno vođenje meditanata korak po korak proširiti znanja praktičara Dzogchena.
Kad sam bio mlad mnogo sam čitao i bio prezadovoljan ako bih u bilo kojoj knjizi od 150 do 300 stranica, nakon što sam je pročitao, našao makar jednu rečenicu koja bi mi pomogla u daljnjoj praksi. Tako isto iskreno vjerujem da će ova knjiga jako pomoći praktičarima na njihovom duhovnom putu zvanom Dzogchen, a također i iskusnim učiteljima da lakše shvate ono što se u njima zbiva i da lakše vode svoje učenike.
Sam Padmasambhava je prorekao procvat njegove nauke u dalekoj budućnosti i velika mi je čast ako i malo svojim duhovnim naporom i pisanjem ove knjige doprinesem tome. Želim i nadam se da će tako veliki Učitelj kojem se klanjam cijelim svojim bićem, biti zaštitnik Dzogchena kroz buduća stoljeća, pa i ovog mog malog doprinosa, da sva ljudska bića jednog dana postoje u prirodnom stanju svijesti.
II. SVIJEST, PRIMARNA I SEKUNDARNA PAŽNJA
Da bi se lakše pratila izlaganja u knjizi, treba shvatiti osnovne pojmove kao što su um, misli, emocije, vizualizacija, mašta, svijest, svjesnost, primarna i sekundarna pažnja.
Pod umom podrazumijevamo cijeli vrtlog koji se nalazi na našem duhovnom ekranu. Tu spadaju sve misli i emocije, svi impulsi koji se kreću kroz našu glavu.
Inteligencija je proizvod uma. Um stalno računa, preračunava, razmišlja, uspoređuje, kalkulira i sudi. Sve ono što nije njemu slično, on odbacuje. Mislima i emocijama um može utjecati na ljude i događaje. Tada govorimo o vizualizaciji i mašti.
Vizualizacijom svjesno stvaramo određene mentalne slike i forme, što može direktno utjecati na naše fizičko tijelo i na materijalne događaje u životu. Slike trebaju biti jasne i stvorene pod jakom koncentracijom i praćene snažnom emotivnom željom. U vizualizaciji mi svjesno stvaramo određene misli i emocije želeći utjecati tako na astralni plan, a kada se mijenjaju energije astralnog plana, mijenjaju se i događaji.
Mašta je nesvjesno kretanje misli i emocija kroz našu svijest. U čovjekovom duhovnom ekranu se kreće stotinu misli u kratkom vremenu. Ni jedna od tih misli nema dovoljno energije da bi bilo što promijenila niti stvorila u našem životu. Mašta je potpuno rasipanje energije. Mašta ima korisnog efekta u duhovnom i intelektualnom razvoju djece mlađe dobi, dok kod odraslih ljudi postepeno gubi funkciju. Mašta je uvijek proizvod uma.
Svijest sama po sebi predstavlja život i kada postojimo stopljeni sa sviješću, onda je to kao potpuno mirno more. Nema kretanja, nema misli i emocija, nema vrtloga i svega onoga što um stvara. Ljudi nikada ne doživljavaju svoju svijest, ne osjećaju je, niti joj pridaju važnost.
Kada nema kretanja u našoj svijesti, tj. misli i emocija, naš duhovni ekran je prazan. Tada mi postojimo potpuno u praznini svoje svijesti.
Ako imamo dovoljno energije kad smo u praznini svijesti i ako znamo postojati u sadašnjosti, doživjet ćemo budnost. Razvijanje budnosti do visokih razina je smisao evolucije ljudskih bića.
Tu visoku budnost označavamo kao SVJESNOST. Kada nas nešto jako boli naša svijest se tada usmjeri na bol i kažemo da smo svjesni te boli, tj. naša svjesnost je usmjerena na mjesto bola. Mi smo tada budno prisutni u boli.
Osim što možemo biti svjesni boli, raznih emocija, misli i događaja, možemo biti svjesni i svoje budnosti. Ako postojimo u visokoj budnosti svijesti i koncentriramo se na tu svoju budnost, kažemo da smo svjesni svoje svjesnosti.
Kad smo svjesni svoje svjesnosti postojimo u prirodnom stanju svijesti.
Onaj tko doživljava svoju budnost i svjesnost postoji u stanju samoekstaze. Doživljavanje svjesnosti stvara u svakom čovjeku neizrecivi izvor kozmičke sreće. Svjesnost je proizvod svijesti i što je veći stupanj svjesnosti, osoba sve manje koristi um.
Istinska bit ljudskog bića jest postojanje u prirodnom stanju svijesti. Svaka osoba predstavlja prirodno stanje svijesti bez ikakvog kretanja unutar te svijesti. To znači, svijest bez misli, bez emocija, bez ikakvih impulsa koji se kreću kroz svijest, jednostavno svijest koja postoji. Ako se unutar te svijesti pojavi bilo kakav impuls, bilo kakva želja i ako ta želja proizvede misao i emociju, tada dolazi do kretanja.
Kretanje unutar svijesti nam omogućuje pažnja. Pažnja se neprekidno kreće unutar svijesti s misli na misao, s emocije na emociju, s jednog vanjskog objekta na drugi. Posljedica koncentriranja na objekte u pokretu (kretanja primarne pažnje s objekta na objekt) je obično potpuno zaboravljanje ili bolje rečeno gubljenje svjesnosti. Gubljenje svjesnosti ne znači ništa drugo do gubljenje veze sa samim izvorom, odnosno gubljenje kontakta s onim što mi zapravo jesmo. Kad se taj fenomen zaboravljanja produži, kada se svjesnost jako smanji, tada se identificiramo s objektom koncentracije. Primjerice, kad gledamo film, mi se poistovjećujemo s njegovim junakom. Proživljavamo sve što taj junak proživljava, čak do te mjere da nam je lik u filmu stvarniji od glumca.
U većini naših akcija dolazi do fenomena zaboravljanja budnosti i poistovjećivanja s objektom koncentracije.
Kad god smo usmjereni i koncentrirani na nešto, naša primarna pažnja je na tom objektu. Ako se usredotočimo na plamen svijeće, tada je primarna pažnja na njemu. Ako se tada odjednom koncentriramo na lijevu ruku, tada je naša primarna pažnja na njoj.
Da bismo to lakše shvatili dovoljno je napraviti jedan eksperiment. Stavit ćemo dva metra ispred sebe olovku i gledati je. Dva metra iza te olovke stavit ćemo još jedan predmet, primjerice kristalnu kuglu. Kad gledamo olovku, u pozadini ćemo vidjeti dvije kugle. Olovku tada registriramo primarnom pažnjom, a dvije kugle sekundarnom. Ako bismo tada primarnu pažnju prebacili na kuglu, vidjeli bismo jednu kuglu i dvije olovke. Kuglu tada registriramo primarnom pažnjom, a dvije olovke sekundarnom. Sva naša osjetila koriste primarnu i sekundarnu pažnju. Ako bi naša primarna pažnja pratila preko organa vida nekakav objekt, sve što čujemo i sve što dodirnemo bilo bi registrirano sekundarnom pažnjom. Ako bi odjednom naša primarna pažnja prešla na slušni organ i ako bismo čuli nekakav zvuk, taj bi zvuk bio registriran primarnom pažnjom, a sve senzacije koje bi primali preko drugih osjetila bile bi registrirane sekundarnom pažnjom. Većina impulsa koji stižu u našu podsvijest dolaze sekundarnom pažnjom jer primarna pažnja može biti samo na jednom objektu, odnosno samo na jednom organu. U isto vrijeme svi ostali organi primaju impulse koji vode do mozga i podsvijesti preko sekundarne pažnje.
Kad zaustavimo primarnu pažnju u meditaciji, objekte registriramo sekundarnom pažnjom, ali ih jasno ne razaznajemo. Kad svjesnost raste i u situaciji kad je primarna pažnja zaustavljena, ne pratimo ni jedan objekt. Stvari nastavljamo registrirati sekundarnom pažnjom, ali sada kao da imamo više primarnih pažnji. Sve razumijemo, čujemo, osjećamo, ali istodobno ničim nismo zaokupljeni. Tada se nalazimo u prirodnom stanju svijesti.
Biti u prirodnom stanju svijesti znači ne vezati se ni za što. Naša primarna pažnja ostaje u stalnom stanju mirovanja, mi funkcioniramo na način kao da nam je sve svejedno.
Razumijevanje funkcioniranja primarne i sekundarne pažnje je važno u okviru učenja o prirodnom stanju svijesti. Zbog toga sam iz svoje knjige ''Tibet i Indija spasili su mi život'' ponovio dijelove koji su važni u početnom učenju o Dzogchenu.
III. ŠTO JE DZOGCHEN
Dzogchen je duhovni pravac kojem je cilj pomoći nam da upoznamo sebe onakvima kakvi jesmo. Osnovna pretpostavka u Dzogchenu je da čovjek može postojati tijekom cijelog dana u prirodnom stanju svijesti.
Ako osoba tijekom dana funkcionira na optimalan način, ako koristi hranu koja je u ravnoteži, ako ne troši puno energije na emocije i svakakve misli, ako živi u skladu sa prirodom, ako se ne iscrpljuje kroz seksualne i fizičke aktivnosti, onda će lakše doživjeti prirodno stanje svijesti, a to je stanje visoke budnosti i svježine unutar nje same.
Kada promatramo čovjeka kao ljudsko biće, onda možemo promatrati njegovo:
U našim učenjima najviše ćemo promatrati svijest.
Prva je karakteristika naše svijesti posjedovanje primarne i sekundarne pažnje.
Kod prosječnog čovjeka, od kada se probudi pa dok ne zaspe primarna pažnja stalno luta sa objekta na objekt, s jedne misli na drugu, s jedne emocije na drugu. Ona ima inerciju da se stalno kreće.
Primarna pažnja obično bude privučena jačim, bolnijim, interesantnijim ili iritirajućim podražajem.
Druga je karakteristika svijesti prosječnog čovjeka da može zadržati koncentraciju na jednom statičnom objektu maksimalno 12 sekundi.
Pošto čovjek ne može dugo zadržati primarnu pažnju na objektu koji miruje, ona stalno luta. Većina današnjih ljudi ne može zaustaviti lutanje svoje primarne pažnje, jer nema dovoljno dobru koncentraciju.
Ljudi se najčešće ne slažu kad kažem da nemaju dobru koncentraciju, jer obično odgovaraju: "Kako mislite da nemam dobru koncentraciju, pa ja kad sjednem učiti, mogu učiti satima!"
Učenje je vrsta koncentracije gdje se pažnja kreće sa riječ na riječ, sa pojma na pojam. Naša pažnja tada luta neprekidno. Daleko je napornije kada je moramo zaustaviti na statičnom objektu.
Slično učenju je gledanje filma ili slušanje radija.
Da bih ljudima demonstrirao slabost njihove koncentracije, obično sam vršio jedan eksperiment na intenzivima. Ljudi bi sjeli, izveli vježbe disanja i počeli meditaciju. Nakon 10 minuta bih prekinuo meditaciju i rekao im da i dalje drže oči zatvorene, jer ćemo izvršiti jedan eksperiment.
Pustio sam glazbu koja je imala razgovjetne riječi. Rekao bih im da nastave meditirati i onda nakon par minuta ponovo bih rekao: "Hajde, ako zaista imate dobru koncentraciju probajte nastaviti s meditacijom, ali da ne čujete riječi koje su u pjesmi! Pokušajte!"
Nitko od prisutnih nije uspio uspješno meditirati, jer im je pažnja stalno bježala na riječi.
Da sam uključio tu istu glazbu sa tekstom i da sam šutio, te da smo svi nastavili meditirati bez prekida, mnogima ta ista glazba ne bi smetala i normalno bi nastavili meditaciju. Međutim, pošto sam rekao probajte baš sad nastaviti meditirati i nemojte pratiti riječi, izvršio sam snažan podražaj na njihovu primarnu pažnju. Glazba koju sam pustio u tom je trenutku spadala u iritirajuće podražaje i nitko nije uspio do kraja eksperimenta primarnu pažnju vratiti unutar sebe, na meditaciju.
Meditanti nisu imali dovoljno istreniranu svijest da zaustave primarnu pažnju gdje žele i kad god žele. U biti takve svijesti su robovi nestalnosti i vrludavosti svoje primarne pažnje.
Kod trenirane svijesti primarna pažnja može biti na jednom statičnom objektu minutama, satima ili danima.
Duhovni život prosječnog čovjeka se obično svodi na promatranje svog fizičkog tijela, što doživljava, kako izgleda, kuda se kreće, i nakon toga što se zbiva s njegovim emotivnim i mentalnim tijelom.
Emocije i misli prosječan čovjek smatra okosnicom života, poistovjeti se sa svojim mislima i emocijama i nikad ne ode dalje od toga.
Sada je već poznato onima koji su potanko ušli u duhovnu znanost da je svaka misao, svaka emocija, energija.
Čovjek tijekom dana zbog stalnog lutanja primarne pažnje potroši ogromnu energiju, a još veću u stanjima snažnih emocija.
Bez obzira na to što su se u današnjem životu promijenile mnoge stvari, od udobnosti i lakšeg zarađivanja materijalnih dobara, čovjek nije postao sretnije biće. To se događa zbog toga što mu je primarna pažnja uvijek vani, a kad god je primarna pažnja vani, čovjek je nezadovoljan i nesretan.
Jako je važno naglasiti i shvatiti da je primarna pažnja vani kada je na vanjskim objektima npr. na stolici, hrani, cvijetu ili bilo čemu drugom. Isto tako je primarna pažnja vani kada god imamo i najmanju misao, kada god postoje oscilirajuće emocije.
Primarna pažnja je na izvoru kada ne luta i kada je stopljena s našom budnošću unutar naše svijesti.
Svatko od vas tko pročita ovu knjigu, sljedeći put kada bude popio alkoholno piće, kada bude koristio cigaretu, neka prati što se s njim zbiva prvih par minuta i primijetit će sljedeće:
Ako ste naučili raspoznavati primarnu pažnju unutar svoje svijesti, primijetit ćete da ni ona više ne luta tako intenzivno kao u normalnom životu.
Osim što se opusti, čovjekove misli u prvih par minuta postaju jasnije.
Iz ovog se vidi da ispočetka stimulirajuća sredstva (cigarete, alkohol i droga) imaju pozitivan učinak na čovjekovu svijest, jer kad se čovjek opusti, osjeća se bolje. Međutim, nakon prvotnog pozitivnog učinka takvih sredstava, čovjekova svjesnost opada još niže nego kada je čovjek počeo koristiti stimulirajuća sredstva. U dužem korištenju stimulirajuća sredstva razaraju svijest i karakter osobe. Čovjekova potreba za samoopuštanjem je ogromna i zato on to želi postići pod svaku cijenu, čak i na ovakve nezdrave načine.
Potreba za korištenjem stimulirajućih sredstava, s ciljem da se čovjek opusti, pokazuje koliko je on nesretno biće.
Mi smo civilizacija koja sve ocjenjuje vrednovanjem tko je jači, brži, bolji. Zato se javlja potreba za natjecanjem, što dovodi do toga da je primarna pažnja uvijek vani i da se čovjek nalazi u stalnom nemiru. Ne postoji nikakva mogućnost razvoja običnih duhovnih sposobnosti do natprirodnih moći, ako je naša primarna pažnja stalno vani, jer nas to jako iscrpljuje.
Čovjekova potreba da se opusti je normalna, kao što je normalno da ima dobru probavu, to jest, da nema krvarenja, da nema bolova, i tada se osjeća dobro.
Opuštajući se, približava se prirodnom stanju svijesti u kojem se osjeća dobro, smireno i sretno. Sva ljudska bića osjećaju potrebu da se približe tom stanju, pa zato čovjek ponekad koristi stimulirajuća sredstva.
Kada bi naše postavke bile samo malo drugačije, kada bi naša potreba za natjecanjem bila malo manja, kada bi samo malo smanjili lutanje pažnje prema van, veliki bi broj ljudi postojao u prirodnom stanju svijesti i unutarnje zadovoljstvo mira i sreće bilo bi stalno prisutno.
Kada je čovjek u prirodnom stanju svijesti on je u skladu sa prirodom. Tada se primarna pažnja zaustavlja, smiruje, polako vraća na svoje središte, a to je budnost unutar naše svijesti.
Postići budnost okosnica je rada u Dzogchenu.
Prvo, treba raspoznati budnost, odnosno svjesnost. Na početku duhovnog rada to se postiže vježbama svjesnosti.
Dzogchen poučava da treba razviti prisutnost u sadašnjosti svega onoga što se s nama zbiva. Na taj se način smanji lutanje primarne pažnje.
Kada se zaustavi lutanje naše primarne pažnje, mi doživljavamo prazninu naše svijesti.
Kada doživimo prazninu naše svijesti, otkrit ćemo još dvije karakteristike svijesti.
Ta svijest posjeduje budnost i svjesnost. Svi ljudi tijekom dana, od trenutka kada se probude su budni, međutim, nikada ne obraćaju pažnju na tu budnost, niti je mogu naći. Svjesnost bi bila fenomen svijesti preko koga jasnije opažamo svijet. Često kažemo svjestan sam ovog, svjestan sam onog. Čovjek nikada tijekom života ne dođe u situaciju da kaže: "Svjestan sam svoje svjesnosti, ili budno pratim svoju budnost, ili budno sam prisutan u svojoj budnosti." Razlike između svjesnosti i budnosti su minimalne. Da ne bi došlo do zbunjivanja, u daljnjem tekstu knjige ćemo ih poistovjetiti.
Čovjek je oduvijek težio da bude sretniji, zadovoljniji, radosniji, a to je naročito izraženo kod današnjeg čovjeka. Kao biće napredovao je u mnogim granama svog djelovanja, međutim, njegovo nezadovoljstvo i nemir ne mijenjaju se iz stoljeća u stoljeće. Sav napredak u tehnici ga nije učinio ni sretnijim ni zadovoljnijim. Postavlja se pitanje zašto, zbog čega se to dešava i u čemu je problem, kada su znanost i tehnika toliko napredovali.
Problem je u tome što je čovjek kroz svoju evoluciju najviše pažnje poklanjao razvoju tehnike, medicine, znanosti, a malo na svoj duhovni razvoj. Pažnju su na svoj duhovni razvoj poklanjali samo pojedinci, a većina ostalih nisu to ni razumjeli.
U razvoju tehnike, znanosti i medicine, potrebno je da pažnja bude vani, a kako je vaša primarna pažnja uvijek na vanjskim objektima, čovjek (pošto je inteligentno biće) uspijeva otkrivati nove stvari i napredovati do velikih mogućnosti.
Međutim, duhovnost je potpuno suprotna. U duhovnosti pažnja treba biti zaustavljena unutar nas i ne lutati, tada dolazi do novih svjetova i novih mogućnosti čovjeka kao bića što ćemo pokušati istražiti u ovoj knjizi.
Duhovno naslijeđe koje su nam ostavili veliki ljudi istočne i zapadne civilizacije pristupačno je svima, pa i danas dobar dio ljudi pokušava prakticirati duhovnost, ali mali broj ih radi na pravi način jer ne razumiju i ne shvaćaju ono što se zbiva unutar njih samih.
Iako postoji mnogo različitih duhovnih pravaca, većina praktičara u početku duhovnog rada podjednako napreduju. Međutim, vrlo brzo može doći do zastoja iz više razloga, jer se:
a) U svakodnevnom životu s drugim ljudima mijenjamo energiju kroz našu auru, kroz kontakte. Prosječna energija svakodnevnog čovjeka je prilično loša. Duhovni ljudi koji u početku i postignu određeno poboljšanje svoje aure, koji postignu nešto veći potencijal i sposobnost da im se energija počne dizati u više čakre, u svakodnevnim kontaktima s ljudima će biti brzo iscrpljeni i sva njihova euforija i promjene razine svijesti će splasnuti. Čovjek koji je u početku svog duhovnog rada postizavao rezultate, polako će se gubiti u uzaludnim naporima da ode dalje.
Znači, osnovni problem što ljudi padaju u duhovnosti nakon početnog uspona uzrokovan je padom energije kroz kontakte s ljudima.
Ljudi u ovom životu ne mogu puno napredovati zbog uvjeta života kojim se danas živi. Oni većinom ne mogu promijeniti mjesto rada i ljude s kojima kontaktiraju.
b) Koncentracija je druga ključna stvar bez koje nema velikog duhovnog napretka.
Kad smo u zadnjem stadiju prosvjetljenja i blaženstva u prirodnom stanju svijesti, mi bez napora postojimo i naša primarna pažnja je stopljena sa našom budnošću. Mi tada ne ulažemo napor, a to je prirodno, kao redovita probava. Međutim, da bi običan čovjek došao do toga, potrebna mu je snažna koncentracija, naročito u početku, da zaustavi lutanje primarne pažnje.
Kada se prakticira intenziv i samostalno povlačenje koncentracija je naročito važna u prva dva dana.
Tek kada se energija nakon dva dana potpuno izdigne u više čakre i kada osoba postoji svjesna svoje svjesnosti, tek tada može bez napora postojati u budnosti.
Znači, potrebna je snažna koncentracija i potrebno ju je razviti. Izuzetno je važno da meditanti shvate da je potrebno školovati svoju koncentraciju.
Obično preporučujem da se sjedne kraj izvora koji nama stvara nelagodne zvukove, bilo radio ili televizor i da se svakodnevno vježba koncentracija na trenutak sadašnjosti. Ono što trebamo doživjeti jest da budemo isključeni od podražaja koji nas iritiraju.
Tek kada se poveća količina energije u čovjekovoj svijesti i kad mu se poboljša koncentracija na statični objekt, tek tada će čovjek moći otići dublje u meditacijama i razumijevanju sebe.
Mladi ljudi imaju veliku energiju, međutim, ta energija ostaje uvijek na razini fizičkog tijela. Oni mogu biti veliki sportaši, ali to ne znači da se mogu dugo koncentrirati na jedan statični objekt. Isto tako mogu imati snažne misli i emocije, ali to opet ne znači da imaju povećanu energiju u gornjim čakrama, niti da mogu doživjeti ekstazu i zadovoljstvo postojanja u prirodnom stanju svijesti, jer upravo misli koje prosječni čovjek ima, spuštaju mu energiju u niže čakre. Dok god ne steknu sposobnost koncentracije na statični objekt neće moći sa svojim mislima bitnije utjecati na sebe i okolne događaje.
Dok ima energije i dok je mlad, čovjek prvenstveno treba redovno meditirati. Treba se povlačiti svaki tjedan ili dva po nekoliko dana i na taj će način postići veći pomak nego inače.
Osobama poslije pedesete primarna pažnja manje luta i lakše je smiruju, međutim nemaju dovoljno energije.
Ako nemate dovoljno energije, onda vam i najbolja tehnika ulaza u prirodno stanje svijesti neće puno pomoći. U tim situacijama povlačenje je najbolji lijek.
Kad god se koncentrirate na vanjske objekte, energija se spušta. Kad god u mislima razvijate neku akciju ili kretanje (seks, posao, putovanje) energija ide naniže.
Vaše istinsko biće se nalazi iza područja kretanja, akcije, ili borbe. Kad god se misli ispunjene akcijom nađu na vašem duhovnom ekranu, dolazi do spuštanja energije.
c) Treći važan razlog zašto ljudi ne napreduju velikom brzinom u jednom životu je taj, što postoje mnogi različiti pravci koji nisu dorasli tome da objasne normalni proces koji se zbiva unutar čovjeka.
Kao što u materijalnom svijetu postoje zakoni (npr. kad sja sunce bića na planeti dobivaju energiju), tako isto postoje duhovni zakoni u čovjeku koji vode do njegove duhovne evolucije. Većina duhovnih pravaca nije razjasnila razvoj čovjekove svijesti, već često puta nerealno inzistira na ogromnoj devociji. Devocija je opravdana u onom trenutku kada doživimo prirodno stanje svijesti. To ne znači da treba biti pesimist i odbacivati učitelje i njihovo učenje. Ne, to znači da treba vježbati, biti uporan i kada dođe do ekstaze, samo po sebi će biti prirodno da doživljavamo istinu kakva je i da budemo devoti.
Ne znači da druga učenja ne uspijevaju povremeno osobama omogućiti ulaz u sadašnjost kroz ekstazu prosvjetljenja. Međutim, ono što drugi pravci ne znaju i ne mogu predvidjeti je kada će se to ponovo dogoditi. Da bi se to ponovilo, treba uporno meditirati godinama, pa čak i desetljećima. Znači, ne mogu po želji producirati ulazak u prirodno stanje svijesti.
Međutim, u Dzogchenu mi možemo voljno, kroz određene etape i postupke postići da po želji postojimo u prirodnom stanju svijesti. Možemo kroz određene postupke i određene pravilne aktivnosti doći do prirodnog stanja svijesti - do jedne ekstaze koja je normalna za ljudsko biće.
Prednost Dzogchena je u tome da postoje točno koraci i etape: